Urođenički izazov − postsovjetski odgovor: mogu ll se od modernizacijskog šoka izbaviti urođenički narodi Rusije? ; The Aboriginal Challenge − the Post-Soviet Response: Can the Aboriginal Peoples of Russia Be Rescued from the Modernisation Shock? ; Аборигенный вызов – постсоветский ответ: можно ли избавить коренных жителей России от модернизационного шока?

Full text: Unavailable

Publisher: Unknown publisher

Preprint: policy unknown. Upload

Postprint: policy unknown. Upload

Published version: policy unknown. Upload

Abstract
Tekst obrađuje temu urođeničkih naroda u Rusiji u postsovjetskom dobu. Autori se prvo pitaju: koji se narodi mogu smatrati urođeničkim, odnosno kako razlikovati "urođeničke narode" od "malih etničkih skupina" ili "etničkih manjina"? Rješenje im nudi Konvencija br. 169 Međunarodne organizacije rada, koja ističe dva kriterija: a) društveno ustrojstvo koje održava preddržavne razine življenja, više-manje tradicionalno gospodarstvo i ostatke kolektivnog zemljovlasništva, b) osobitost svjetonazora o poretku stvari, sakralizaciji prirode, zemlje i njezinih resursa. Prema toj shemi 26 etnija na sjeveru i istoku Ruske Federacije mogu se smatrati urođeničkim. Njihova ukupna brojnost ne prelazi 9% žiteljstva dotičnih krajeva. Suvremeno im je stanje krizno, među inim, zbog propadanja prijašnjih gospodarskih oblika i opće dekulturacije, neravnopravnog sudjelovanja u suvremenom gospodarstvu, demografske katastrofe, lošeg zdravstvenog stanja, pogoršanoga alkoholizmom, uz porast samoubojstava i depresije. Autori nalaze razloge za tu krizu: 1) u modernizacijskom šoku što ga sve tradicionalne kulture osjete u dodiru s industrijskim/postindustrijskim društvom, 2) u svojedobnom grubom miješanju sovjetske vlasti u tradicionalne načine života, 3) u nedefiniranom pravnom statusu i sustavu za zaštitu urođenika i 4) u dugogodišnjem ignoriranju gledišta samih urođenika o njihovu mjestu u širem društvu. U nastavku, opisuju se tri modela prilagodbe modernizaciji: potpuna adaptacija, nepotpuna adaptacija i odsutnost adaptacije. Prvi je tipičan za pojedince, ali na grupnoj razini ne održava etničnosti. Treći model vodi do etničke samoizolacije, što nije često u Rusiji. Prevladava treći model − odbijanje marginalizacije i težnja za uključivanjem u šire društvo, ali ne nauštrb etničke osobitosti. Isto je izrazila i Deklaracija o slobodnom razvitku naroda Sjevera, usvojena 1991. na Međunarodnoj konferenciji naroda Sjevera. Deklaracija je istaknula: 1) očuvanje etničke samobitnosti, 2) prerastanje urođenika iz objekata modernizacije u njezine aktivne subjekte i 3) održavanje ravnoteže između općih građanskih prava i prava urođeničkih naroda. Značaj veze s okolnom sredinom ima i ekološku osnovu, jer urođenički narodi vide svoje vlastite zakone, običaje i sustave korištenja prirodnih resursa kao dio svoga kulturnog bogatstva. Deklaracija za njih traži sva ljudska prava i osnovne slobode, uz dodatne zahtjeve (uvažavanje dostojanstva i osobitosti kulture, povijesti i tradicija, novčanu i tehničku pomoć, naknadu za opustošenu zemlju, zaštitu tradicionalnih intelektualnih oblika − književnost, crteži i sl., stvaranje vlastitih sustava obrazovanja). No novine u svakodnevici obično znače napuštanje dijela vlastitih običaja − što se pokazalo u gospodarstvu. Ako ne može pronaći privrednu "nišu", tradicionalno gospodarstvo propada ili postaje tek "etnografski biznis" (sezonska proizvodnja suvenira i sl.). Još je "Konvencija 26" koju je 1990. donio Jakutski savjet Udruženja malobrojnih naroda Sjevera, iznijela program za postupnu integraciju u suvremeno društvo. Tekst je tražio: 1) prava naroda Sjevera na svoje iskonske zemlje i primorja, 2) stvaranje rezervatskih zona u njihovim povijesnim teritorijima, 3) ozakonjenje ne samo privatnoga nego i tradicionalnog općinsko-rodovskog korištenja posjeda i nekadašnji porezni imunitet. Zatražena je i uspostava ustanova (rodovskih savjeta) radi zaštite kulturne samobitnosti. Status urođenika zajamčila bi federalna vlast, koja bi pružila zakonodavnu podršku samoupravi i novčanu pomoć urođeničkim inicijativama. Autori ocjenjuju zahtjeve "Konvencije 26" kao neotradicionalizam − obnova tradicionalne kulture nema cilj odbiti utjecaj svega "vanjskoga" nego osigurati stabilnost u novim uvjetima. Ipak, odgovor postsovjetskog društva nije bio dostatan − budući se zakoni nisu dobrano razradili na federalnoj razini, ostalo je da se to učini na regionalnoj. Među prvim primjerima bio je zakon Republike Burjatije iz 1991. "O pravnom statusu evenkijskih seoskih sovjeta". Slijedile su 1992. "Uredba o statusu rodovskih posjeda" Hanti-Mansijske Autonomne oblasti i "Uredba" Korjačke AO. Drukčiji bio je zakon Republike Jakutije iz iste godine "O nomadskoj rodovskoj općini malobrojnih naroda Sjevera". Jakutski zakon obradio je teritorijalno-rodovsku općinu kao osebujnu ustanovu građanskog društva smještenu između urođenika-pojedinaca i državnih vlasti. Autori ocjenjuju ovo regionalno zakonodavstvo kao pozitivno. Primjerice, nakon šezdesetogodišnjeg prekida vraća se prikladniji oblik općinske organizacije, što stvara stabilnije osnove za uvođenje novina u dezorganizirane i dezorijentirane urođeničke manjine. No rješavanje općih problema regulative na regionalnoj razini ne osigurava cjelovitost pravnoga prostora. Regije moraju pronaći i načelna i praktična rješenja, iako svjetsko iskustvo pokazuje da je najbolje kad se to dvoje razdijeli između federalnih i regionalnih vlasti. Narušavanjem koordinacije modernizacijski procesi koji utječu na urođeničko stanovništvo ostaju bez učinkovite i potpune regulative. ; The paper treats the theme of aboriginal/native peoples in Post-Soviet Russia. First the authors ask: how is a people to be defined as aboriginal, or else how can such a people be distinguished from "small ethnic groups" or "ethnic minorities"? They find an answer in Convention No. 169 of the International Labour Organisation, which gives two criteria: a) a social type in which pre-state forms are maintained, a more or less traditional economy and remains of collective land ownership, b) a specific view of the world, sacralisation of nature, the land and its resources. According to this, 26 ethnic groups in the North and Far East of the Russian Federation can be termed aboriginal. Their total number does not surpass 9% of the population of these areas. Their present situation is marked by crisis, caused, inter alia, by the demise of former economic forms and general deculturation, unequal participation in the modern economy, demographic catastrophe, a poor health situation, aggravated by alcoholism, with also an increase of suicides and depression. The authors find the reasons for this crisis in: 1) the modernisation shock which traditional societies always suffer when coming into contact with industrial or post-industrial societies, 2) crude interference in the Soviet period into traditional modes of livings, 3) an undefined legal status and system for the protection of aboriginals and 4) years of ignoring the opinions of the latter regarding their position in the broader society. The authors identify three models of adaptation to modemisation: full adaptation, partial adaptation and no adaptation. The first is typical of individuals, but on the group level does not preserve ethnicity. The third leads to ethnic self-isolation, which is rare in Russia. The third model dominates − it entails rejection of marginalisation and a striving to be included into the broader society, but not at the expense of ethnic specificity. This was expressed by the Declaration on the Free Development of Northern Peoples, accepted during the International Conference of Northern Peoples in 1990. The Declaration emphasised: 1) preservation of ethnic specificity, 2) transformation of native peoples from objects of modernisation processes into their active subjects, 3) a balance between general civil rights and rights of native peoples. Typical is also the relationship to the surrounding milieu, since native peoples see their own laws, customs and ways of using natural resources as part of their cultural wealth. Along with general human rights and basic freedoms, the Declaration made also special requests (respect for the dignity and particularity of culture, history, traditions, financial and technical aid, protection of traditional intellectual forms − literature, drawings, etc., creation of aboriginal education systems). Yet, innovations in daily life often mean abandoning a part of traditional culture − as was shown in the economy. If it cannot find special productive niche, the traditional economy either declines or becomes only "ethnographic business" (the seasonal production of souvenirs, etc.). "Convention 26" formulated in 1990 by the Yakut Soviet of the Association of Small Northern Peoples laid out a programme for gradual integration into modem society. It upheld: 1) the right of northern peoples to their ancient lands and sea shores, 2) creation of reserved zones in their historical territories, 3) legalisation not only of private but also of tradition communal-kinsman land use as well as former tax exemption. The creation of institutions (councils of kinsmen) for the protection of culture was also upheld. Aboriginal status was to be guaranteed by the federal government, which would provide legal support for selfgovernment and financial assistance for aboriginal initiatives. The authors label "Convention 26" neotraditional, in that revitalisation of traditional culture is not pursued to combat all "outside" influences but to provide stability in the new conditions. However, the response of Post-Soviet society was not adequate. Since legislation was not enacted in due time on the federal level, regularisation had to be left to the regional levels. One of the first examples was the 1991 law by the Republic of Buryatia "On the legal status of Evenki village soviets". In 1992 followed the "Regulation on the status of kin property" by the Hanti-Mansi Autonomous Region and the "Regulation" of the Koryak AR. Different was the 1992 law of the Republic of Yakutia "On nomadic kin communities among small peoples of the North". It treated the teritorial-kin community as an institution of civil society between the individuals and the state authorities. The authors evaluate this regional legislation as positive. For example, the return of the kin community after a break of some 60 years creates more stabile foundations for the introduction of innovations among disorganised and disoriented aboriginal minorities. Yet solving general problems on the regional level does not ensure integration of the legislative sphere. Regions must find both conceptual and practical solutions, although general experience in the world has shown that it is best to divide the two between federal and regional authorities. With the breakdown of co-ordination the modernisation process that effects the aboriginal population is left without effective and complete regulation. ; Текст занимается проблематикой аборигенных народов Российской Федерации в постсоветский период. Авторы первыми дают определение аборигенного народа, пользуясь предложением Международной Организации Труда или же ее Конвенции ном. 169, в которых предлагаются два критерия (догосударственное общество, традиционное хозяйство и т.д., а, с другой стороны, наличие специфического мировосприятия, включающего сакрализацию природы) . Из этого вытекает, что согласно подобным критериям 26 народов на Севере и Дальнем Востоке Российской Федерации могут считаться аборигенными. Они составляют в общей сложности 9% населения этих областей. В настоящее время они переживают кризис, обусловленный и общим модернизационным шоком, и специфическими российскими условиями (включая наследие советской эпохи). Авторы рассматривают три вида реакции на модернизацию. Отдельные представители могут стремиться к полной адаптации, однако на групповом уровне это означает потерю этнической самобытности. С другой стороны, полное отсутствие адаптации не является для России существенным. В противоположность этому преобладает неполная адаптация. Далее в тексте авторы анализируют документы 1990-х годов, определяющие основные направления развития аборигенных народов в условиях модернизации и формирования нормативно-правовой системы, направленной на защиту их статуса и способствующей их развитию. Однако заметно, что на федеративном уровне еще не разработано общее законодательство, так что региональный уровень вынужден взять на себя эту инициативу. Регионы (республики и автономные области) должны изыскать и концептуальные и конкретные решения, хотя советский опыт показывает, что эти решения должны быть разделены между федеральным и региональным уровнями. В случае нарушения этой координации модернизационные процессы, влияющие на аборигенное население, лишаются эффективного и полного механизма регулирования.